BIBLIJSKA PORUKA DANA
7. uskrsni tjedan
Srijeda, 19. svibnja 2010.
Iv 17,11b-19
11Ja više
nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi. Oče sveti, sačuvaj ih u
svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. 12Dok sam ja bio s njima, ja
sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih
ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. 13A sada k tebi idem i ovo
govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. 14Ja sam im predao tvoju
riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.
15Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. 16Oni nisu od
svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. 17Posveti ih u istini: tvoja je riječ
istina. 18Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. 19I za
njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.
Tumačenje:
Fra Tomislav Pervan
POSVEĆENI
ISTINOM
Iv
17, 11b-19
Najsnažnije
i najdublje što u životu nekoga čovjeka možemo učiniti, isto tako i zadnje što
na kraju jednoga života možemo nekome darovati jest molitva. Svaka ljubav
dolazi do svojih granica, i jedino što nam preostaje jest da ga prepustimo
Božjoj ljubavi i Božjem srcu. Upravo to čini i Isus u svojim oproštajnim
riječima. Sve prelijeva u jednu veliku molitvu, u vapaj za one koji ostaju u
svijetu. Na kraju svih mogućnosti, na razdjelnici svjetova ostaje nam da samo
stupimo praznih ruku pred samoga Boga i molimo za ljubljenu osobu.
'Velikosvećenička molitva' upravo je stoga nazvana jer je u sebi vapaj za
druge, obavljamo svećeničku službu u svijetu prema drugima. To čini za svoje
Isus. Zahvalna molitva, ali i prinosnica, molitva nade i pouzdanja.
Isus
u molitvenom obliku polaže račun pred nebeskim Ocem o svome djelu u svijetu.
Usrdno moli da Otac očuva one koje mu je dao od zla i Zloga. Oni nisu od
svijeta. Ne-biti-od-svijeta, to je zadaća učenika za sva potonja vremena. Oni
su strano tijelo u svijetu. Svijet će ih uvijek mrziti. Isus moli da Otac
posveti sve u istini. Isus se posvećuje, a to posvetiti u Bibliji znači
prvenstveno žrtvovati. Žrtvuje sebe i svoj život za život svijeta.
Učenici
žive u svijetu, nisu od svijeta. To pak ne znači kako su neprikladni, kako ih
svijet ne treba, kako nas se svijet više ne tiče. Svijet od Isusova dolaska na
ovaj svijet, od Golgote i uskrsnuća, nije više isti svijet kakav je prije bio.
Ni mi koje je dosegnula Božja riječ ne možemo biti više isti kao i sav ostali
svijet. Svijet je postao Božji svijet, novo stvorenje je na djelu. Nismo iz
svijeta istrgnuti, nego upravo poslani u svijet. Svijet je naše radno mjesto i
polje rada. U svijet treba sijati Božju riječ, svijet je Božja njiva.
Suodgovorni smo za Božje djelo u svijetu.
Pod
riječju ‘svet' i ‘posvetiti' u Bibliji se ponajprije ističe bitna Božja oznaka.
Bog je svet. On je sama svetost. Svetost je način Božjega bivovanja. Samo je
Bogu svetost svojstvena. On je jedini istinski i izvorno Sveti. Svaka druga
svetost izvodi se iz Božje svetosti, jest sudjelovanje u Božjoj svetosti. On je
čisto svjetlo, istina i dobro bez ljage i mane. Nešto ili nekoga posvetiti
znači stoga izručiti stvar ili osobu Bogu, izdvojiti je iz područja profanoga,
svagdanjega i ljudskoga, prenijeti je u ozračje Božjeg djelovanja. Kad Isus
veli "Ja se posvećujem" onda on time čini sebe istodobno i svećenikom
i žrtvom. Posvećujem se znači isto što i ‘žrtvujem se'. To je Isusov svećenički
čin u trenutku rastanka sa svojima. Time možemo zaviriti u Isusovo srce koje se
daje kao otkupiteljska žrtva, žrtva pomirnica i okajnica za naše grijehe.
‘Posveti
ih u istini' i ‘tvoja je riječ istina'. Riječ je nešto poput kupke kroz koju
učenici moraju proći, ona je stvarateljska Božja sila koja oblikuje i
preoblikuje učenike u Božje biće. Isusovo posvećivanje učenika istodobno je i
njihovo odašiljanje. Učenici moraju biti živo očitovanje, re-prezentacija, tj.
posadašnjenje, uprisutnjenje onoga života koji vlada u samome Bogu. Odnos Oca i
Sina u Duhu Svetome.
Teško
nam je dovidjeti dosege ovih Isusovih riječi. Europa jest bila kršćanski
kontinent, ljudi su kršteni, ali vidimo danas kako kršćanstvo odumire, kako
nestaje onoga izvornoga što je nosilo ovaj kontinent stoljećima, kroz skoro dva
puna tisućljeća. Ljudi su govorili i izgovarali toliko puta 'Oče, naš',
nazivali su Boga Ocem, upravo kao što to čini i Isus u ovoj molitvi. Kako danas
izgovoriti te riječi gdje nema više svijesti Boga Oca, kako danas prevaliti
preko usana riječi koje više nisu tako ni jednoznačne i jednostavne? Nazivati
Boga 'Oče sveti'?
Ljudi,
pa i vrhunski fizičari, rado govore o Savršenom principu, o Počelu svih stvari,
o Razumu koji je moguće otkriti u svim stvarima, ali kako nazvati to počelo i
zadnji uzrok svih stvari Ocem, kao što to čini Ivan u svome Evanđelju, odnosno
Isus koji od svojih odlazi? Naša se vjera temelji upravo na tome iskustvu da
nam trebaju posrednici koji će nam posredovati Boga kao Oca. Isusu to bijaše
moguće, on je došao iz Boga i upravo je u njegovoj blizini pojedinac mogao
iskusiti povezanost s Iskonom, božanskim Počelom, u konačnici dobrim Ocem. Tome
se Ocu on vraća kako bismo mi bili obilježeni ne strahom, nego radošću, srećom,
što nam život uspijeva u okrilju ove božanske očinske ruke.
Oče, sačuvaj ih od Zloga! Svijet s pravom očekuje riječ koja oslobađa, zacjeljuje, liječi, koja otvara prozore u vječnost te podaruje ljubav i volju za životom. Ove Isusove dirljive riječi nisu puke fraze ili 'sentimenti' u času rastanka, nego jasni i trijezni pogled u budućnost, veličanstvena vizija, silno polje rada koje čeka učenike. Toliki će 'na riječ učenika' povjerovati. A povjerovat će samo onda ako je učenik u životnome odnosu sa svojim Gospodinom, ako se napaja na Isusovu izvoru. Čime se oblikuje naše mišljenje? Mišljenjem medija, svijeta, novina? Prema čemu mjerimo svoja uvjerenja i svoje istine? I tko našim mišljenjem gospodari? Zapitajmo se i odgovorimo sebi pošteno.